Performansi Vlaste Delimar i Milana Božića u CZKD

U okviru Likovnog programa CZKD, u utorak 1. oktobra u 19h u CZKD održaće se performans Vlaste Delimar „Magda“, a u sredu 2. oktobra u 19h održaće se performans „The Biggest“  Milana Božića.

O performansu „Magda“

Autorka: Vlasta Delimar  
Tonski zapis: Krešo Delimar i Anna Moor.

Datum održavanja nije slučajan, naime – 1. listopada je Međunarodni dan starijih osoba. UN je tom rezolucijom želio naglasiti važnost osiguravanja životne sredine prilagođene potrebama i sposobnostima osobama treće dobi. Time se želi potaknuti države da starijim članovima osiguraju zadovoljenje njihovih potreba i omoguće im sudjelovanje u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima.

Upravo zato „Magda“ na poetičan način ukazuje na naše gensko naslijeđe, želeći nas nagnati da promislimo o tome što smo dobili od predaka, a što proslijedili potomcima. To što smo pritom nemoćni u odlučivanju jesmo li htjeli nešto naslijediti ili se grozimo nekih svojih karakteristika, također pripada temi starenja: tek u zrelim godinama daje nam se prilika razlučiti što smo stekli a što naslijedili (nikad završena debata: nature vs nurture).

Performans „Magda“ emotivna je priča o jednom životu iz kojeg je proizašao drugi pa treći… Jer takav je život, onaj za koji i u smrtnom času kažemo da ide dalje… Međutim, Magdin život se pomalo gasi, ona se suočava s tim. Tijelo je trošno, i koliko god da razum zna da smo već rođenjem postali smrtni, duh hoće još malo. Potomci su sada preci, a novi potomci suočavaju se s nedaćama starosti. Tada se postavlja moralno pitanje o prioritetima: što, koliko i kako možemo učiniti za one koji su nas donijeli na svijet?

Ako umjetnost treba odgovoriti na važna životna pitanja, onda se mora moći nositi i s temom starenja, nemoći, smrtnosti. Magda nam pruža mogućnost učenja i spoznaje kako se pripremati za starost, kako uspješno starjeti, odnosno kako se izboriti za dostojanstvenu starost, osobito u društvu koje se premalo brine za svoje starije sugrađane. No, Magda se nije uspjela dobro pripremiti za svoju starost, pitanje je: hoće li to uspjeti nama?

Performans „Magda“ posvećen je i starijim osobama, a posebno u Hrvatskoj gdje je skrb za njih na granici, pa i ispod, ljudskog dostojanstva.


O performansu „The Biggest“

Autor: Milan Božić

Koju cijenu moram svakoga dana platiti kako bih doista bio samostalan, kako bi istinski bio svoj, kako bi moje vidljivo vanjsko ja bilo uistinu moje unutarnje ja?

Živeći i odrastajući u okuženju obitelji, familije, škole, ulice, sela, kvarta, grada, društva, države odgajali su me i nastojali formirati upravo onako kako je to nametalo trenutno okruženje, ne obazirući se na moje osobine, afinitete i mogućnosti.

Upravo to okuženje koje se samo na riječima, ali ne i stvarno djelatno, lažno se brine za dobrobit svih svojih pripadnika zapravo guši pojedince kao samostalne osobe, oduzima im stvarne slobode, guši osobnost i samostalnost, nastojeći ih pretopiti u bezličnu homogeniziranu masu pogodnu za kontrolu, manipulaciju i svakojako iskorištavanje usađujući pojedincu lažan osjećaj zajedništva i pripadanja a zapravo zaraziti ga trajnom nesigurnošću, ovisnošću, malograđanštinom, lažnim moralom, strahom od etiketiranja, strahom od osude i ugožavanja osobne egzistencije, koje kao oružje koristi protiv nepoćudnih i navodno opasnih slobodnomislećih pojedinaca.

Susreo sam čovjeka – umjetnika- samostalca- osobenjaka, koji svoj život pretače u umjetnost i umjetnost pretače u život. To je TOM. Život i umjetnost za njega su istovjetni, nema razlike između života i arta ili ako to kaže TOM „sve je film“ i „čim u jutro otvorim oči vidim film“.

Ovaj veliki umjetnik za mene predstavlja orijentir, putokaz, svjetionik koji razgrče maglu svekolike gluposti, konformizma, pokazujući što je istinski art. Ovim projektom želim nanovo skrenuti pozornost na njega i njegov opus, jer treba stalno podsjećati na to što on i njegov art zapravo predstavljaju. Nakon smrti umjetnika i njegov rad može umrijeti ako se ne razmišlja i ne govori o njima.

Meni kao pojedincu, kao osobi, moje tijelo i moj um jedinstvena su i nerazdvojiva cjelina i oni zajednički ravnopravno tvore alat kojim spoznajem samoga sebe uz istodobno spoznavanje prostora, vremena, povijesti te socijalnih, ekonomskih, religijskih i svih drugih okolnosti, situacija i duhovnih kretanja u kojima trenutno egzistiram. Ono što mi je osobito blisko s LAUEROM jest spoznaja…da je golo tijelo u javnom prostoru, u mom gradu, blasfemija, vrijeđanje malograđanštine, kada razgoličujući sebe javno skidamo lažne konformističke maske kolebljivaca koji živeći svoje živote zapravo lažu, skrivaju se od svoje stvarnosti, boje se javno iznositi mišljenja i stavove te na svaki mogući način nastoje izbjeći vlastitim djelovanjem bilo kakve promjene. Ovakav stav bi trebao ukolebljivim konformistima probuditi želju za slobodom mišljenja i izražavanja kako pojedinca tako i cijelog društva.

LAUERU nije samo cilj realizirati neki projekt odnosno izraditi umjetničko djelo, njemu je važan i sam tok i postupak izrade umjetničkog djela, svaka faza kroz koju prolazi neka misao, neka ideja, odnosno put- misao- ideja- proces rada- gotovo umjetničko djelo.

Likovni program 2019. godine održava se uz podršku Ministarstva kulture i informisanja Srbije.

Izvor: Centar za kulturnu dekontaminaciju

Related posts

Leave a Comment