Caca i Uki – intervju ili tok svesti

OD instant ZAJEBANCIJE DO insta ZVEZDA

LIKOVI: CACA I UKI, gošća intervjua: Anamarija Milovanović, N-ja

MESTO RADNJE: CAFE DE FRANCE, ul. Dobričina 11.

VREME: OSAM ČASOVA UVEČE

NARATKORKA: NEVENA ŠAULIČ

TEMA: OD ZAJEBANCIJE DO ZVEZDA

PHOTO BY: ANA STOJAKOV

INSTA PROLOG, INSTA UPUTSTVO ZA ČITANJE:

           Dragi moj čitaoče, verovatno si cacaiukijev-ac, stoga se usuđujem da ti govorim TI ne zato što te volim kao što te je to Prever naučio, već  zato što mi je tako lakše. Znaš, teško je neprekidno persirati i glumiti finoću, a pogotovu neprekidno paziti na šift i slovo u kurtoaznom Vi. Za tebe sam ovom prilikom, dragi čitaoče, pripremila jedan razigrani tekst pun života i smeha, koji ima nameru da te nadahne i potera sa stolice da budeš delatan, vispren i pun potencijala jer #štamiteško, a pritom znam da ti to možeš. Vidim da gledaš CACAiUKI insta profil svakodnevno, skroluješ i smeješ se u autobusu, krevetu, dok jedeš, slušaš predavanja, putuješ na more ili šta već da radiš u svojoj svakodnevnoj dokolici. Ali isto tako znam da  si na sve ovo jako dugo čekao. Oprosti, bila sam na odmoru, grešila sam. Sada kada smo završili sa kurtoaznim delom, prelazimo na uputstvo upućeno samo tebi, dragi čitaoče.

           Pred tobom je eksperimentalni intervju pretočen u tok svesti kao razgovor sa Cacom i Ukijem, gostom iznenađenja u divnom boemskom ambijentu Cafe de France-a. Zato te molim, dragi čitaoče nekoliko stvari. Uzmi svoj telefon, idi u Cafe de France, naruči kafu i nastavi da čitaš ovaj tekst. A kada ga pročitaš, pogledaj opet klipove CACAiUKI-ja, ali iz nove perspektive. Nemoj preleteti preko njih kao što si navikao, naći ću te, a potom i propitati, vrlo dobro znaš da to mogu.

          U ovom tekstu, dragi moj čitaoče, nećeš naići na ono na šta si do sada navikao. Nema ovde glupih pitanja, a nema ni glupih odgovora. Ovo nije običan intervju sa striktnim pitanjima i još striktnijim, prerađenim odgovorima, ne. Ovde ćeš naučiti da je DAR u šatrovačkom izrazu u stvari RAD. Shvatićeš da nemaš vremena za gubljenje ili žalopojke. Bićeš nadahnut, a ako ne budeš, znaš već, naći ću te.

           I još nešto, ovaj tekst će ti biti izazov. Načitaćeš se i uživaćeš. I ne prevrći očima, znaš da je taj manir rezervisan samo za mene. Ja ne verujem u kratke forme, brza čitanja i kuse misli. Ne verujem u kratkoročnu memoriju, ali verujem u tebe dragi čitaoče. Ti to možeš jer #štatiteško.

Pa da počnemo.

N: (iz neba pa u rebra) Caco, ti si mnogo draža uživo. Kada sam gledala vaše lajvove, ja sam mislila da si nadrkana, čoveče!

CACA: (začuđeno) Stvarno? A znaš kako sam ja dobra, mene svi jebu. (smeh) Ne znam, ali nisam uopšte nadrkana.

N: De, de, no kako ste vi uopšte krenuli u ovu priču? Da li vam je neko bio uzor? Možda Dinja, ona je prva krenula ozbiljno da se bavi insta klipovima na sličan način?

CACA: Niko nam nije bio uzor. Uki i ja smo krenuli u ovu priču zbog naših energija koje se savršeno podudaraju, pritom sam ja uvek imala ideju da treba nešto raditi, bez obzira da li te angažovao neko ili si se angažovao sam. Ja sam uvek mislila da Uki i ja imamo nešto u sebi. (Uki prevrće očima) Ali to zaista ozbiljno mislim. Mislila sam da će to „nešto“ ljudi prepoznati, međutim sve je počelo kao naša interna zajebancija.

UKI: Najveći broj lajkova ima klip sa minđušom, govorimo o univerzalnoj temi kao što su muško-ženski odnosi. Ljudi nas često pitaju da li su nam Andrija i Anđelka bili uzor, ili pokretač. Ne, nisu. Niti je to bilo kakva kopija. Na kraju krajeva, oni obrađuju samo muško-ženske odnose i to po belgijskoj licenci, u ozbiljnoj produkciji. Mi sami pravimo svoje scenarije ne ugledajući se ni na koga.

N: A kako ste se uopšte upoznali?

UKI: Upoznali smo se na toj nekoj probi za dečij. . . (u ovom momentu upada Caca i udara verbalni bekhend)

CACA: (poput starmale učiteljice) Ne na nekoj probi, nego na probAma za jednu predstavu. Molim te Uki, budi precizniji. MOLIM TE. Dakle, FORMULIŠI.

UKI: (svečanim glasom malog štrebera) Dakle, upoznali smo se na jednoj od proba za dečiju predstavu koju je pisala Slavica Ljuljić. . . (ovde se rečenica prekida i prelazi u smeh) A predstava se zove „Vilinska zavrzlama“ . To i dalje igramo zajedno. A sve je počelo tako spontano, u jednom momentu Slavica je dala ideju kao : „Hajde da nešto snimamo“. A pritom u tom datom momentu nismo znali tačno šta, pošto ni Slavicu ni mene nije interesovalo da budemo jutjuberi. Ni sada nas to ne interesuje uopšte.

CACA: Mi ne sedimo osam sati i ne snimamo sebe i svoje mišljenje na različite teme, nego nam je ideja da ponudimo neki glumački sadržaj koji je zapravo pokriven našim poslom i da to bude to. E sad, kažem ti, mi možemo da snimimo distrekt u smislu da se opet kao Caca i Uki na nekog poseremo. (smeh) Ali takav način zajebancije ne bi odgovarao našem sadašnjem tematskom konceptu.

UKI: Da, da, da izvinete.

CACA: Promeni reč poseremo, ti to možeš, sa književnosti si.

N: (odlučno) Džojs je isto psovao pa je jedan od najvećih imena, što da menjam reč? Mislim, ja obožavam psovanje kada ima smisla i kada je sočno. Iskreno, meni je prelepo ovo graciozno: posrati se. Ako može, ja bih da ostavim tu reč.

CACA: (smoreno) Može, ajde.

N: (prekida tišinu razdraganim tonom)  Znaš ko je isto završio svetsku?

CACA: (instant radoznalo) KO?

N: Jasmina Stijović. E vidiš, ona je završila svetsku, a mi sa svetske psujemo kao kočijaši.

CACAiUKI: Da, da, da. (klimaju glavom u istom tempu, istom brzinom, ravnomerno, sinhronizovano)

CACA: Jasmina je neviđena faca. I kad smo kod nje, na primer, ona je jutjuberka. Ona je za mene FUL jutjuberka. Jer ona takva je kakva je, uvek je ista. Stijović  snima u momentu kada joj dođe inspiracije i to savršeno radi. Dok sa druge strane, mi imamo klipove gde glumimo određene likove.

UKI: Kako da kažemo, i to je koncept. Obožavamo je. Ona nas je i zvala da budemo u njenom lajvu, to nam je prvi lajv u životu. Mislim, bili smo oduševljeni kako ona sve što radi, radi potpuno prirodno.

ANAMARIJA MILOVANOVIĆ: (ozbiljnim tonom) Nensi, moram ovo da pitam, mislim da je jako korisno. Kada kažete jutjuberi, šta to znači u internet žanru, pošto je to svakako jedan nov žanr. Dakle, šta implicira jutjubera, a šta nekog ko snima na instagramu?

CACA: Nema veze koja je mreža, nego jutjuber je za mene neko ko živi promišljeni rijaliti. Rijaliti kao trenutna inspiracije koja se projektuje kroz klipove i prelazi put od nadahnutog trenutka do insta realizacije, i mislim da je to glavna razlika između našeg koncepta i koncepta Stijović.  Mada, mi to ne delimo strogo žanrovski.

UKI: Caca i Uki su likovi odnosno tipovi raznih ljudi koje mi gradimo, to nismo stvarni mi, Svetlana i Uroš. Svetlana i Uroš su glumci koji tumače razne tipove likova pod orkiljem CACAiUKI. Postoje ljudi koji misle da su Caca i Uki stvarne osobe, a ne deo naše mašte. Zato je važno da to napomenemo i boldujemo.

ANAMARIJA MILOVANOVIĆ: Svakako, ali neko ko se ne bavi jutjubom i instagramom, mogao bi sve da vas svrsta u isti koš, a u stvari, tu postoje finese. Hvala na odgovoru. Nensi, nastavi.

N: Ono što mene zanima, jeste kritika društva u Vašim klipovima. Posebno deo kada lik Caca stavi liku Ukiju čips u usta dok kenja po politici, ili kad Caca uključi fen.

CACA: A, pa to je bila cenzura, kritika i cenzura. Važno je da napomenemo da su to bili klipovi koji su u datom momentu bili jako aktuelni: fontana, MMF, protesti, bilo je par tih stvari. Ali, u jednom momentu smo svesno odlučili da budemo više apolitični zato što sada kada gledamo te klipove, više se ni ne sećamo o čemu se radilo, kao ni zašto smo ih baš snimili tada.

UKI: Znamo da smo u klipu na protestu jer oko nas ima par hiljada ljudi…

CACA: Ali ne sećamo se više koje je poenta bila.

UKI: Iako to sada pretenciozno zvuči, mi želimo da stvaramo nešto što je vanvremenski, što nije u direktnoj vezi sa trenutnom, političkom situacijom, sada smo malo sa tim iskulirali, što ne znači da se nećemo vratiti. Na primer, naš najgledaniji klip bio je Železnička stanica.

N: Često se govori o muško-ženskim odnosima na sav glas, pa se to onda glumački obrađuje i prave razni skečevi. Ali vi govorite o prijateljstvu koje je stavljeno na pijedestal, i čini mi se da vas je to negde i profilisalo i načinilo vašu differentia specifica. Po tome ste posebni. Do sada je tema prijateljstva retko obrađivana, pa čak i u literaturi. Čini mi se da prijateljstvo svi smatraju zdravo za gotovo, kao da nam je svima dato i sad mi spontano bivamo prijatelji ne baveći se prijateljstvom ali uopšte. Pa u tom ključu, mislim da na ovaj način, vi edukujete ljude kako da budu bolji u svojim prijateljstvima.

UKI: Moguće, ali to nam nije osećaj ili ambicija. Ne bih se usudio da kažem da mi sad edukujemo ljude. Nego, jesmo li ti konfuzni?

N: Ne! (odsečno odgovara)

CACA: Meni je kul to što kad mi ismejemo nešto, kao što je tema jednog našeg videa „Palac i more“, dakle posle tog videa u inboks su nam stizale fotke palca i mora. Znači lakše je ljudima da nekom priznaju: „Jebote, kakva sam budala, slikala sam palac i more“ i mislim da je važno to što mi tu temu nismo obradili u nekom negativnom, drkoš fazonu. Mi nikada nismo u osuđivačkom fazonu, mada, mogli bismo da budemo. (smeh)

UKI: Baš zato smo i napisali u opisu profila: ironija i autorinija. I u skoro svakom videu ima tih elemenata, neizostavno.

N (širi nozdrve i ozbiljno drži vakelu): Postoji momenat katarze koja se tumači u Aristotelovom ključu, a taj momenat je svakako vezivno tkivo i Dinje, i Jasmine, i on u stvari oslikava prosvećenje kroz smeh pri čemu se vaša publika prepoznaje i na taj način, menja nešto u sebi. Na primer, kada sam gledala Dinjine klipove, ja sam se smejala ali ne Dinji, već sebi. I na taj način sam mnogo toga korigovala u svom bahatom ponašanju. Pa bih iskoristila ovu priliku da pozdravim Merlinku iz Čelopeka.

CACA: Pa da, osvešćuješ neke stvari koje ranije nisi primećivala da radiš, a koje možda nekim drugim ljudima nisu pozitivne.

N: (nastavlja zadihano) Ili momenat ogovaruša koji je u Vašim klipovima prisutan. Ili klip u kom lik Uki dobija otkaz, dolazi da ti se požali, a lik Caci neprekidno priča o sebi. To je katarzičan momenat za sve nas, i opet naglašavam, didaktički. Zato što nam sva naša sranja trljate na nos i mi to prihvatamo sa osmehom. Svi mnogo kenjamo o sebi i svojim problemima, ne želeći da zaista saslušamo druge.

CACAiUKI: (u isti glas) JESTE! Svaka čast kako si to skontala!

N: (začuđeno) Šta vam je ljudi, imam i ja neki intelekt. Što ne bih skontala?

CACA: Ma svaka čast zato što si skontala potpriču.

UKI: (ubacuje se Uki) Nekad se dešava da imamo ideju čijom smo realizacijom strašno zadovoljni, ali ponekad se javi momenat kada stanemo i upitamo se da li smo bili dovoljno ironični, i to baš za nekoga ko ne percipira ironiju na prvu loptu, u prvom sloju. Tako da nam je zato drago što si ovo primetila. (molim aplauz za mene, u ovoj priči lika N)

N: Vaš rad može da se tumači na dva nivoa: površinski kao humor na prvu loptu u fazonu- Caca mu jebala majku. . .

CACA: (se ubacuje) Evo primera ovog o čemu pričamo, naš klip koji je jako dobro prošao je onaj kad udaram rođendansku tortu Urošu u lice. I to je primer humora na prvu loptu.

N: To sam gledala, a ček, jel’ to bilo iscenirano, kao dogovorili ste se da ćete to snimati pošto je izgledalo potpuno spontano?

CACA: Ma kakvi, Uki nije znao i to je primer insta rijalitija o kom smo govorili.

N: (pesnički, prokenjano) I drugi, dubinski nivo kao satirični skeč koji sa sobom nosi ironiju nevidljivu na prvu loptu, jer ona se ne može golim okom sagledati .

UKI: (uzbuđeno) Meni se dešavalo, evo sad ovo prvi put govorim. . .

CACA: (zajebano) U što ne volim kad nešto govoriš prvi put. (smeh)

UKI: (usredsređeno) Da nastavim, molio bih. Kad snimimo neki klip, objavimo to, ja osvestim u datom momentu nešto kod sebe. Mislim, nemam konkretan klip, ali. . .

CACA: (zajebano) A zašto sad pričaš o tome ako nemaš konkretni klip?

UKI: (fokusirano ali i dalje kroz smeh) Jedi govna! E da, Dinja  ima onaj klip kad govori o tome kako treba da se okupimo, pa sednemo i potom krenemo da gledamo druge i da cokćemo. E vidiš, meni je taj klip strašno pomogao da shvatim da sam ja to radio, pa čak postoji tendencija da to i dalje radim. I baš kada sam video taj Dinjin klip o coktanju, stvarno je počelo da mi pomaže, ali ne u fazonu kao bolji sam čovek, nego MENI je bolje.

N: Jebiga, onda kao što sam rekla, svi ti klipovi imaju i vaspitni karakter, mislim ne možete da kažete da nema. Realno, dresira se batinama, a vaspitava rečima i delima. Meni je isto bitan momenat razvijene kulture ogovaranja u našem društvu, a taj isti momenat sam osvestila kroz Dinju. Potom, kada sam krenula vas da pratim, videla sam da je to jedna od vaših dosta zastupljenih tema. Kao na primer onaj klip kad vas je četvoro u kolima.

UKI: Da, da. (seen)

N: Nego, koji su segmenti života koji vas inspirišu?

CACAiUKI: (ovo je momenat kada i Caca i Uki pričaju zajedno, nadovezuju se jedno na drugo i bilo je previše teško izdvojiti segmente, zato imamo višeglasje #štanamteško) Svi!

N: Svi?

CACAiUKI: Pa svi. I ono što vidimo, i ono što radimo kad se sprdamo međusobno to nam je isto inspiracija. Čak kad krenemo da se glupiramo međusobno, onda se uvek pitamo da li ćemo to ostaviti za predstavu ili za klip. Nas dvoje u stvari nikada ne razgovaramo normalno, uvek se zezamo, mi čak i ne pričamo o problemima, ili ako ih pak pomenemo, to je uvek kroz zajebanciju. Pritom, nas dvoje nismo ni najbolji prijatelji. Mi se sa velikim poverenjem oslanjamo jedno na drugo. Uglavnom, vreme koje provodimo zajedno koristimo da se smejemo. Mi nismo prijatelji psihoterapeuti, ne žalimo se jedno drugom, nemamo lajv strim naših ličnih dešavanja. Svakako, dobro se poznajemo, ali naše vreme koristimo u kreativnom ključu.

N: (AHA-momenat) Mislim da živite sjajan koncept prijateljstva. Vaš odnos je jedan oslobađajući momenat u kom ne postoji prijatelj na psihoterapiji koji je pritom primoran da bude ugušen svim dnevnim  sranjima svog prijatelja i propratnim traumama. Nadasve, živite jedno zdravo prijateljstvo.

CACA: (AHA-momenat drugi deo) Sa druge strane, nama je CACAiUKI i sve vreme provedeno zajedno u stvari terapija, ali terapija smehom. Mi nismo aktivirali trenutak žalopojki. To je prosto nepotrebno. Naše vreme koristimo kako bismo se sprdali, jer se na isti način sprdamo. To je poenta svega. Mi se isto sprdamo.

UKI: Čak i kada krenemo da pričamo o ozbiljnim stvarima, mi to činimo na neozbiljan način. Mene pažnja ne drži više od deset minuta. Ne zato što se mi površno poznajemo, naprotiv, nego sve što se dogodi, pretvara se u zajebanciju i materijal za nove klipove ili predstavu.

N: (zamišljeno) Vi ste u potpunosti razvili vaš jezik, cacaiukijevski jezik. Ono što me zanima jeste kako ste uspeli da budete razumljivi cacaiukijevcima, a da se opet ono što radite ne zaključa samo u sebe svojim klipovima? Vaš metod ipak klizi na ivici noža?

UKI: Pa jeste na ivici noža, a čini mi se da će tek biti na ivici rastom pratilaca i da ćemo se sigurno malo zaključati sami u sebe. (Caca se smeje)

CACA: (upada) E neću ti dati!

UKI: E daćeš, daćeš! (par sekundi cacaiukijevskog smeha)

CACA: (razneženo, miluje ga po glavi) Uki mi je kao mlađi brat. Ali gluplji.

UKI: Pusti. Retardirana je.

CACA: Uki je jedna džukela koja se krije, a kad bude imao 100k pratilaca. . .

UKI: (seče u krivini) Onda ću da preimenujem profil u Uroš Milojević, stavim svoje fotke i ćao. (smeh)

N: Moj lični utisak je da postajete sve popularniji i da ćete u doglednom periodu imati svoje stand-up večeri, ukoliko vam to bude bio cilj u nekom momentu. A i ljudi vas sve više i više prepoznaju.

CACA: Da, sve se lepo razvija, drago nam je što je tako, naš cilj jeste samostalno angažovanje i promocija našeg rada i dela. Ako pogledamo klipove, svi imaju vrlo homogenu strukturu: početak, razradu i kraj, kao mini pozorišni skečevi,  i nadamo se da ćemo na taj način zainteresovati svoje pratioce da u jednom momentu dođu i pogledaju predstavu koja će se zvati Caca i Uki. Sve u svemu, naša primarna ideja je da se bavimo svojim poslom, klipovi su deo te ideje i vrlo nam imponuje kada nam neko kaže da smo ga zasmejali ili kad kažu da je Uki lep. . . (krivi usnu)

N: Manijakalno slušam intervjue naših umetnika i neretko nailazim na već prevaziđene floskule kako je stanje u zemlji katastrofalno, kako je sve bulšitara, pojavila se struja kritike zbog kritike što je tek užas.

CACA: Generalno, naš problem je što ne živimo u duhu ovog vremena. Na primer, po završetku Akademije, iako nam piše na diplomi da smo glumci, mi to ne možemo biti dok ne zaigramo, glumac se postaje vremenom. Mislim da ovde neki ljudi ne kapiraju da je stvar jednostavna, postoji talenat koji će ili izaći i biti prepoznat, ili neće i ostaće neiskorišten. Jeste krvavo umetnicima u ovoj zemlji ukoliko nema ko da ih pogura ili ukoliko nisu deo neke srećne generacije, ja mislim da čovek sada mora sam da se pocima. Mi pravimo klipove sa jasnom idejom da nastavimo da se bavimo našim poslom i da svoj talenat razigravamo. Energija, trud, rad koji ulažeš, mora da se vrati i da kad-tad bude primećen.

UKI: (romantičarski zaneseno) Jedna od mojih važnih glumačkih figura je Vesna Trivalić i ona me je zapravo naučila da kada kažemo reč  DAR, pa kada ga prevedemo na šatrovački odnosno pročitamo unazad, dobijamo novu reč RAD. I te dve reči ne mogu jedna bez druge, pogotovu ne u praksi. Najvažnije je da čovek neprekidno radi i da na taj način razvija dar koji mu je dat na korišćenje. I to je to. Talenat je dar dobijen genetikom, stečen usputno, šta god, to je kuća časti, na to ne možeš da utičeš, ali moraš da ga razvijaš i da RADiš.

N: Vi ste na svakom nivou angažovani: angažovani ste u svom ličnom prostoru kada je u pitanju vaš rad, promocija i glumački poduhvati, ali isto tako ste angažovani u pogledu odabira tema u klipovima koje snimate. Tim putem je išao Sartr koji je smatrao da umetnost ukoliko nije angažovana, postaje beznačajna, a i ja sam na tom tragu saglasna. Doslovce svojim primerom vičete svim kritičarima u facu: Pomeri dupe i prestani da sereš kako je sve sranje.

UKI: (u napuš tonu) Saglasan sam sa svim. Ali u poslednje vreme se pocrtava to društveno angažovano, pa na primer insistira se na tome da imamo društveno angažovanu predstavu. Ma je li? A kakva je predstava ako nije angažovana? Smatram da je svaki akt društveno angažovan, pogotovu umetnički.

N: Kakve su reakcije cacaiukijevaca na CACAiUKI? Da li ima konspirativnih komentara, da li se nekad desilo da pljuju po onom drugom? Kakva je uopšte vaša interakcija sa publikom?

CACA: Ne, upravo suprotno. I naša okolina, i naša publika nas gleda kao jedno, neodvojivu celinu. Nikada se nije desilo da mi neko piše i kaže- Ej Caco, zajebi Ukija i snimaj sama. Uglavnom nam pišu pozitivne komentare i to nas raduje.

UKI: Mi još uvek nemamo toliko veliki broj pratilaca pa samim tim ni hejtere. Postoje samo neki ljudi koji umeju da budu naporni u svojim pričama i komentarima, ali nema takvih koji nas pljuju ili omalovažavaju. Mislim, za sada je takvo stanje. Dešava se da se nekome više dopadne Caca, a nekome ja, ali to sve varira od klipa do klipa. Ljudi menjaju mišljenja, što je najbolja stvar jer Slavica i ja nastojimo da budemo jednaki, potpuno ravnopravni.

CACA: (napuš fazon) E sad si se izglupirao i ništa važno nisi rekao. (smeh)

UKI: Daj mi dudu.

N: (šlihtarski) Stekla sam utisak da vi možete nositi vrlo ponosno uz svoje ime licenciju lude, u Šekspirovom ključu je to pozicija intelektualca koji je pozvan da uvek govori istinu, ali kom kralj- a u vašem slučaju publika, neće odrubiti glavu, već  će se istini katarzično smejati. Štaviše, rekla bih da ste licenciju lude reanimirali i postavili na pijedestal, naravno, zajedno sa vašim insta i jutjub kolegama.

CACAiUKI: (višeglasje, začuđeno) Stvarno? Za nas je to baš kompliment.

UKI: Stvarno ti hvala, nikada to na taj način nismo percipirali.

N: Kako pišete scenarije? Kako stvarate klipove?

UKI: Ne pišemo, uglavnom je improvizacija na temu. Slavici ili meni padne na pamet neka tema, ako se dogovorimo, odmah snimamo i to je to. Nekad se desi da nam uspe iz prvog puta, nekad taj proces traje mnogo duže, nekad se desi da obrišemo ono što smo snimili. Uglavnom nemamo ništa striktno i jasno formulisano u tom pogledu.

N: A čime snimate?

UKI: Slavičinim ili mojim telefonom.

N: (razgoračenih očiju) Zezate? ? ? Ja sam mislila da imate kameru, profi opremu.

CACA: Ne, ne.

N: Vaši raniji klipovi, crno-beli su mi bili sjajni na toliko nivoa. Nekako su vas odvojili od ostalih. Žao mi je što niste nastavili tim putem, mislim da bi bilo još bolje.

CACA: E pa to smo u početku i hteli, a klipove u boji smo mislili da snimamo za Novu godinu, ali. . . (upada Uki)

UKI: Pa kad budemo snimali za TV i milje, onda će biti u tom fazonu starih filmova. I mislim da nikada ne bismo ni snimili nijedan klip da se nije desio taj prvi klip u liftu gde je Slavica napravila zajebanciju i sve je krenulo spontano, kad smo snimili, pokidali smo se od smeha i znali smo da je to to. Jer mi smo pre toga krenuli da se ložimo na ideju idealnih uslova. Kao go pro camera, pisanje scenarija, montaža, komponovanje špice, sjajna scenografija u vidu ogromnog lifta. U početku smo želeli da sve bude u liftu. Na kraju krajeva, čovek kada nešto želi, samo treba da krene. Zajebi idealne uslove i prokrstinaciju.

CACAiUKI: Samo kreni. Nama su naši prijatelji u početku bili jedina publika. Imali smo svakakve kritike. Jedna od njih je bila da nismo smešni. Prosto nismo smešni.

N: (cokće)

CACA: Tada čovek pored toga što je neophodno da veruje u sebe, mora da zna da su ljudi različiti i da nije svakom sve zanimljivo ili smešno. Da, to svakako jako boli, ali sa tim moraš da se pomiriš. Nije svaka publika, tvoja publika. (Uki klima glavom u znak odobravanja).

N: Da li vam je naporno, sada, tokom intervjua?

CACAiUKI: (premoreni) Sada? Ne! Pa ovako bi izgledalo da smo zajedno, samo bismo možda snimali. I ovo je deo naše terapije.

N: Sve što radim doživljavam kao igru i ukoliko igra izostane, nema ni zadovoljstva, a ni celokupnog smisla ovaploćenog u radu. Meni se iskreno čini da se i vi igrate neprekidno. Igra je na kraju krajeva jako produktivna.

CACA: Jeste. Ja prosto smatram da svi treba da se igraju. Ali nažalost, mnogi to ne čine. Zaboravili su na igru kao sastavni deo života.

N: Šiler je govorio da se prava priroda čoveka može spoznati u dokolici. Šta čovek radi posle napornog posla, u mnogome ga određuje. Šiler kaže da ljudi obično koriste dokolicu za gubljenje vremena. I mislim da je Šiler potpuno u pravu.

UKI: Ima jedna monodrama u kojoj igra Zijad Sokolović, zove se „Međuigra“. Zijad kaže u toj monodrami da je međuigra definisana kao situacije koje se dešavaju od tačke A do tačke B. Sve što se dešava je život.  

CACA: Ja pokušavam da objasnim svima koji naporno rade osam ili više sati, da kada dođu  sa posla, tada počinje život, to je dragoceno vreme kada si sa svojom porodicom, prijateljima, decom, roditeljima, i baš tada treba da se smeješ. Ali kada dođu sa posla i uključe televizor i potroše to dragoceno vreme ni na šta, e onda to znači da im je život u stvari posao. A to samo dalje implicira da je takav život kurac. Da izvineš.

N: (oduševljeno) Ne, ne, ne. Ne izvinjavaj se, divno psuješ.

UKI: Caca je sjajan primer osobe koja živi sa smislom. Nikada je nisam čuo da se žali zato što mora nešto da uradi za svoje dete. Njoj dete naprosto nije teret, kao mnogima. Nikada nije kenjala o tome kako je teško biti roditelj ili mi nabijala na nos to što ja nisam roditelj.

CACA: U jednoj predstavi sam baš to napisala. . .

N: Meni su materinstvo predstavili kao jako zajebanu stvar, pogotovu moje drugarice. Kakav Aušvic, roditeljstvo. Ovo je vrlo oslobađajuće.

CACA: To je takva glupost. Svoj život podižeš na viši nivo. Kada dođem kući, znam da me tamo čeka dete od osam godina, koje će me zagrliti i izljubiti, reći mi: Gde si Miki! I to je jedno ludilo mozga koje mi daje snagu za svaki dan.

UKI: Slavica je jedno od dvoje ljudi koji imaju decu, za razliku od svih ostalih koje poznajem, a koji su skroz kul sa svojim detetom.

CACA: Učim ga da svira klavir, vodim ga u školu, dovodim ga iz škole, bio je i u par klipova sa nama.

UKI: Caco, meni je to sve što ti radiš za veliko poštovanje. Moj ideal je da jednog dana imam finu i lepu porodicu. I ništa mi više ne treba. Malo li je. Isto sam hteo da kažem da kako snimamo ove naše klipove, i kako raste i broj ljudi koji nas komentariše, skontao sam da su u fazonu- Blago vama, čoveče, blago vama. Mislim da ljudi tripuju da smo mnogo bogati. Ne znam da li znaju čija su to kola. Naravno, već  svi znaju da Uki ne vozi kola.

CACA: Uki će voziti kad nabavimo trotinet. (smeh)

UKI: (uozbiljavanje situacije) Poenta moje priče je da i kada u novčaniku nemamo dovoljno da sastavimo za jednu kafu, mi i tada snimamo klip. I nama je stvarno dobro i udobno u našoj koži.

CACA: U stvari, mi smo zadovoljni ljudi. Šta god da imamo u datom trenutku, zahvalni smo na tome. Pritom CACAiUKI nisu nešto od čega mi trenutno živimo ili se finansiramo. Mi se nalazimo isključivo kako bismo zajedno stvarali. Svi mi možemo da idemo okolo, seremo i budemo nezadovoljni onim što nam se dešava. Ali apsolutno svi. Međutim time ne dobijamo ništa. Sami svoj život kreiramo onako kako to želimo.

UKI: I ovaj intervju je mogao isto da se pretvori u to kako je sve sranje, ali moj stav je da čovek treba da radi i da bude ispunjen, a ne ogorčen ili nezadovoljan.

CACA: Mi smo izabrali da budemo srećni. Moj ćale je stalno govorio da kada se desi problem, treba ga podići na viši nivo zajebancije.

N: Ljudi, hvala vam na razgovoru. Bilo je lepo razgovarati sa vama i hvala na izdvojenom vremenu.

EPILOG:

Dragi moj čitaoče, želim da ti se zahvalim na izdvojenom vremenu, a pogotovu što si svoju dokolicu pretvorio u delatnu misao koja se sada širi kroz tebe i usađuje kao sjajan primer života sa smislom. Sada si malo bolje upoznao Cacu i Ukija. Video si da su i oni samo ljudi koji se cimaju i neprekidno veruju u sebe i sve ono što rade. I taj tvoj smeh koji ti svakodnevno izazivaju nije došao slučajno. Oni se prvo smeju sebi, a onda to šire dalje. Vidiš da nije bilo teško. A više si naučio skrolujući ovaj tekst, nego listajući žutu štampu. Ne brini, skromnost mi nikad nije bila vrlina. Sada samo uživaj i seti se da se čovek u dokolici poznaje, a da je um svemoćan. Sada se odjavljujem, znaš i sam zašto, ali ponoviću jer #štamiteško.

Dragi moj čitaoče, budi delatan

Pozdravljam te,

Nevena Šaulić

(zavesa se polako spušta)

Related posts